Dobro nam je poznata mahom tužna sudbina dubrovačkih renesansnih ljetnikovaca. Napori oko njihova vrednovanja i tumačenja koja je provelo više generacija povjesničara umjetnosti uglavnom su ostali bez konkretnih rezultata. I same ljetnikovce, ali još i više njihov širi kontekst poharali su deurbanizacijski procesi koji su pokazali nemoć i nezainteresiranost suvremenog hrvatskog društva za očuvanje nekih od vrhunaca svoje kulturne baštine. U široj javnosti nešto je manje poznato da je teritorij Dubrovačke Republike prekriven mrežom skladnih franjevačkih samostana koji su funkcionirali kao zaokruženi ekološko-socijalni sustavi, a čiji je javni značaj možda i nadmašivao ljetnikovce. Fra Anđelko Badurina, prvo u doktorskoj disertaciji, a zatim i knjizi Uloga franjevačkih samostana u urbanizaciji dubrovačkog područja iz 1990., studiozno je opisao pionirsku ulogu mreže franjevačkih samostana koji su imali avangardnu ulogu u širenju utjecaja Dubrovačke Republike i renesansne civilizacije. Ako su ljetnikovci bili poprišta visoke kulture humanizma, franjevački samostani sudjelovali su u životima svih društvenih slojeva.

Danas neki od tih samostana dijele sudbine ljetnikovaca – napušteni su, u ruševnom stanju, izostaju ideje što s njima učiniti. Razina nemara, pa i odsustva želje da se nešto nauči iz povijesnog iskustva tolika je da urbanu baštinu Dubrovačke Republike možda više i ne treba povezivati sa suvremenom Hrvatskom. Breme povijesti čini se jednostavno preteškim; ambicije i vrijednosti renesanse toliko su drukčije od suvremenog trenutka da više i nema nikakvih preklapanja. Milan Prelog upozorio je na baštinu bez baštinika pa možda više i ne treba inzistirati na povijesnom kontinuitetu. Možda tu baštinu treba naseliti neka druga kultura.